Austrija važi za jednu od najrestriktivnijih zemalja sveta kada je reč o sticanju državljanstva. To je na svojoj koži osetila i filmska autorka Olga Kosanović, rođena u Korneuburgu, odrasla u Beču, a i dalje državljanka Srbije. Njen zahtev za austrijsko državljanstvo odbijen je zbog, kako piše u rešenju, „58 dana previše u inostranstvu“.

Iz ličnog iskustva nastao je njen prvi dugometražni film „Još dugo ne Lipicaner“, snimljen uz podršku ORF-ovog filmskog fonda. Kosanović duhovito i uz precizna istraživanja prikazuje birokratske prepreke koje čekaju svakog podnosioca zahteva za austrijsko državljanstvo.

Strogi kriterijumi
Prema podacima iz filma, Austrija spada među najzatvorenije države na svetu kada je reč o državljanstvu – strože su samo Ujedinjeni Arapski Emirati i Saudijska Arabija. Kandidati moraju da dokažu najmanje deset godina boravka, pet godina stalnog prebivališta, znanje jezika na nivou B1, položen test znanja, stabilna primanja i potpunu nekažnjivost – čak i bez sitnih saobraćajnih prekršaja.
Politikolog Gerd Valchars u filmu ističe da je zabeležen slučaj da je zahtev odbijen zbog kazne za prolazak kroz crveno svetlo.

„Strankinja“ u sopstvenoj zemlji
Kosonović je rođena u Austriji, ali su joj birokratske prepreke zatvorile vrata ka državljanstvu. Erasmus boravak u Pragu, studije u Nemačkoj i letovanje u Hrvatskoj – sve ono što je tipično za mlade Evropljane – sabralo je „previše dana van zemlje“. Rezultat: odbijen zahtev i etiketa „strankinja“.
„Da li sam manje Austrijanka od svojih prijatelja koji su rođeni u istoj bolnici?“ pita autorka kroz film.

Humor i ozbiljna pitanja
Film ostaje dinamičan i duhovit: od animiranih scena i insceniranih skečeva do razgovora sa piscem Robertom Menaseom, diplomatama i istraživačima poput Isolde Charim ili Judith Kohlenberger. Uprkos humoru, poruka je ozbiljna – svaki peti stanovnik Austrije nema pravo glasa jer nema pasoš, što utiče na iskrivljene rezultate izbora i smanjenu zastupljenost urbanog i mlađeg stanovništva.

Lipicaneri kao metafora
Naziv filma potiče od uvredljivog komentara jednog anonimnog korisnika: „Ako mačka okoti u Španskoj školi jahanja, to još dugo ne znači da su to lipicaneri.“ Kosanović taj kliše okreće naglavačke: lipicaneri su i sami mešavina rasa, poreklom iz Španije, a danas se uzgajaju u Sloveniji. Baš ta internacionalnost čini njihov identitet – poruka koja jasno odjekuje i u raspravi o državljanstvu.

Više od dokumentarca
„Još dugo ne Lipicaner“ nije samo zabavna filmska lekcija o apsurdima birokratije. To je i ozbiljan doprinos javnoj debati o demokratskom deficitu u zemlji u kojoj stotine hiljada ljudi živi, radi, plaća porez – ali ne može da glasa. Kosanović uspela je da napravi film koji je istovremeno duhovit, angažovan i edukativan.