Nakon oslobođenja Austrije od nacističkog režima, došlo je do preokreta za nacističke zločince. Oni koji su prethodno progonili, oštetili i ubijali druge, odjednom su postali predmet pravosudnih postupaka.
Već neposredno nakon završetka rata, sudovi su započeli s procesuiranjem nacista. U početku se činilo da su napori ka pravdi uspešni – ali istorija posleratnog pravosuđa ubrzo je krenula sramotnim putem.

Prvo suđenje za nacističke zločine započelo je 14. avgusta 1945. godine: Četvorica pripadnika SA optužena su za zločine nad mađarsko-jevrejskim prisilnim radnicima u logoru Engerau, a trojica su osuđena na smrtnu kaznu. Za ovo i naredna suđenja formirani su narodni sudovi u Beču, Gracu, Lincu i Insbruku – činjenica koja je danas gotovo zaboravljena.

„Kada govorimo o posleratnom pravosuđu, obično se setimo Nirnberških procesa, dok nacionalna suđenja ostaju u senci“, kaže istoričarka Kerstin fon Lingen sa Instituta za savremenu istoriju Univerziteta u Beču za ORF Topos. Austrija je 1945. delovala odlučno u obračunu sa nacizmom – ali volja je brzo oslabila. Više od dve trećine od ukupno 136.829 pokrenutih postupaka završeno je već do 1948. godine. Nakon ukidanja narodnih sudova 1955. godine, ostalo je samo 35 suđenja koja su završena presudama – a mnoge od njih su postale predmet skandala.
Danas o tome svedoče sudski spisi. Njihovu dostupnost nauci omogućila je 1998. godine osnovana „Centralna austrijska istraživačka služba za posleratno pravosuđe“, koja deluje u okviru Dokumentacionog arhiva austrijskog otpora (DÖW). „Uložili smo godine rada kako bismo obradili spise i omogućili ozbiljno istorijsko istraživanje“, kaže istoričarka Klaudija Kurecitis-Hajder.

Od ilegalnog članstva do ratnih zločina
Posleratno pravosuđe obuhvatalo je dve faze: period narodnih sudova i povratak redovnom sudstvu. Narodni sudovi su bili specijalizovani sudovi koji su trebali brzo da kazne veliki broj nacističkih zločina. „Osnova su bila dva zakona – Zakon o zabrani NSDAP-a i Zakon o ratnim zločinima“, objašnjava fon Lingen. Prvi se odnosio na ilegalno članstvo u nacističkoj partiji, dok se drugi ticao ratnih zločina i zločina nad sopstvenim stanovništvom.
„Često su u pitanju bili zločini iz završne faze rata – marševi smrti i ubistva jevrejskih prisilnih radnika, posebno od marta 1945. kada su prisilno kretali sa gradilišta južnog odbrambenog zida ka Mauthausenu. Takođe su vođeni procesi zbog arizacije – proterivanja Jevreja, deportacija i prisvajanja njihove imovine.“

U haosu posleratnog perioda, ovi procesi su bili ogromna organizaciona prepreka. Žrtve i osumnjičeni često su bili nedostupni. Ipak, uprkos lošim uslovima, narodni sudovi su uradili mnogo: doneto je 23.477 presuda, od kojih je 13.607 bilo osuđujućih. Četrdeset troje optuženih je osuđeno na smrtnu kaznu, a 29 na doživotni zatvor. Trideset osoba je pogubljeno.
Ipak, volja za gonjenjem zločina bila je ograničena i zavisila je od pritiska saveznika. Kako je rat postajao dalja prošlost, zavladala je maksima: „zaboraviti i potisnuti“. Dolaskom Državnog ugovora 1955. ukinuti su narodni sudovi. NS-amnestija iz 1957. godine praktično je poništila Zakon o ratnim zločinima i delove Zakona o zabrani NSDAP-a. „To je označilo kraj ozbiljne zakonodavne borbe protiv nacističke makrokriminalnosti“, kaže Kurecitis-Hajder.

Ravnodušnost i skandali
Nakon toga, gotovo da više nije bilo suđenja koja su rezultirala presudom. Između 1956. i 2000. vođeno je svega 35 procesa sa 49 optuženih – od kojih je 30 oslobođeno, 23 pravosnažno. Iako je bilo dovoljno osumnjičenih, stotine slučajeva su obustavljene još pre podizanja optužnice – najčešće zbog bojazni od zastare ili jer osumnjičeni nisu mogli da se pronađu.

Malo suđenja nakon 1955. izazvalo je burne reakcije u javnosti – zbog antisemitizma u sudnicama, pogrešnih presuda i kontroverznih pomilovanja. Mnogi optuženi oslobođeni su uprkos jasnim dokazima. Kada bi i bili osuđeni, kazne su bile izuzetno blage. Mnogi su ubrzo pušteni na uslovnu slobodu ili pomilovani.

Bliži zločincima nego žrtvama
Jedan od ključnih problema bilo je uvođenje porote od 1955. godine. Porotnici su dolazili iz društva koje je negovalo mit o Austriji kao „prvoj žrtvi“ nacizma. Optuženi, koji su se predstavljali kao „časni ljudi“, bili su im bliži nego žrtve. Jevrejskim svedocima pristupalo se s predrasudama i podsmehom. „Bilo je izuzetno teško pronaći svedoke“, kaže fon Lingen. „Kada se pregledaju sudski spisi iz 50-ih i 60-ih godina, puni su antisemitskih uvreda i sumnji da svedoci lažu.“ Dokazi su svakako bili teško dostupni: zločini su se dogodili decenijama ranije, mnogi preživeli su bili mrtvi ili u inostranstvu, a mesta zločina često iza Gvozdene zavese.

Mlade tužioce i sudije, koji su se trudili, dočekali su ogroman pritisak i javne pretnje: „Klevetali su ih u novinama, neki su dobijali pretnje i kod kuće“, kaže fon Lingen.
Upozorenje koje je ostalo bez odjeka
Mnogi savremenici bili su svesni da je posleratno pravosuđe krenulo pogrešnim putem. Jedan od najoštrijih kritičara bio je Simon Vizental, koji je godinama dostavljao podatke o nacističkim zločincima. Godine 1966. uputio je memorandum kancelaru Josefu Klausu, zahtevajući novi početak posleratnog pravosuđa.

Ali njegove molbe nisu uslišene. Sredinom 1970-ih, gonjenje nacističkih zločina u Austriji praktično je prestalo – izuzetak je bilo suđenje eutanasijskom lekaru Heinrichu Grossu 2000. godine. Nakon međunarodne kritike skandaloznih presuda, austrijske vlasti su izgleda odlučile da je bolje ne pokretati više nijedno suđenje. Vreme je učinilo svoje.

Danas interesovanje za ovu temu ne jenjava. Istraživanja se nastavljaju. Kurecitis-Hajder planira publikaciju koja će obuhvatiti sve NS-procese u Austriji, uključujući i one obustavljene. „To je takođe čin kulture sećanja – da se tim svedocima ponovo da glas, da se rekonstruišu procesi. Pokazujemo zašto je pravda zakazala. Ali istovremeno dajemo prostor njihovim iskazima i podsećamo na nepravdu koja nije ispravljena pred sudom – što je dodatna nepravda prema žrtvama. Jer ti strašni zločini su se zaista dogodili.“
Izvor: https://topos.orf.at/nachkriegsjustiz-aufarbeitung100